Plavi dječak

Please share if you want to help to promote peace!

Daleko gore iza zvijezda sve je drugačije nego ovdje. A tamo još dalje sve je još drugačije nego tamo gdje je sve drugačije nego ovdje.

Ali kad bi se odletjelo sasvim daleko, sasvim daleko u daljinu, tamo, gdje je sve drugačije nego svugdje, tamo bi onda opet možda bilo potpuno isto kao i ovdje.

Na tom se dalekom mjestu možda nalazi planeta, velika kao naša Zemlja, i na toj planeti možda žive ljudi, koji izgledaju gotovo isto kao i mi, samo što su oni plavi i mogu preklopiti svoje uši, kada ne žele ništa čuti.

I na toj je dalekoj planeti jednom možda izbio veliki rat, i mnogi su plavi ljudi umrli. Ostalo je mnogo siročadi, a na ruševinama jedne kuće, koju su uništile bombe, sjedio je plavi dječak i plakao za svojim ocem i za svojom majkom. Dugo je tako sjedio i plakao, no onda je prestao, jer je isplakao sve suze koje je imao. Podignuo je ovratnik, stavio ruke u džepove i otišao. Kad bi vidio kamen, udario bi ga nogom, a kad bi vidio cvijet, pregazio bi ga.

U susret mu je došao jedan mali pas, pogledao ga i mahnuo repom. Tada se okrenuo i stao hodati uz dječaka, kao da je odlučio pratiti ga.

«Odlazi!» rekao je dječak psu. «Moraš otići. Ako ostaneš kod mene, morat ću te zavoljeti, a ja ne želim nikada više u svom životu nikoga voljeti.»

Pas ga je pogledao i veselo mahnuo repom. Tada je dječak pronašao pušku, koja je ležala pored mrtvog vojnika. Podigao je pušku i pokazao je psu. «Ova te puška može ubiti!» rekao je ljutito. Tada je pas pobjegao.

«Tebe ću povesti sa sobom!» rekao je dječak pušci. «Ti ćeš mi biti dobar prijatelj.» I zapucao je na mrtvo stablo.

Tada je na polju pronašao napušten avion. Sjeo je u avion i pokušao ga upaliti. Avion je radio.

«Sada imam pušku i avion», reako je dječak. «Oni će biti moja obitelj. Mogao sam imati i psa, ali njega će možda ubiti, pa bih ja onda morao umrijeti od plakanja.»

Letio je avionom, dok nije ugledao kuću iz koje je izlazio dim. «Tamo netko živi»,  rekao je dječak. Letio je oko kuće i pogledao kroz prozor. Tamo je bila samo jedna stara žena, koja je nešto kuhala.

Dječak je parkirao avion ispred kuće, uzeo pušku i ušao. «Imam pušku!» rekao je dječak staroj ženi. «Moraš mi dati nešto za jelo!»

«Ionako bih ti dala nešto», rekla je stara žena, «svoju pušku možeš mirno odložiti.»

«Ne moraš biti ljubazna prema meni!» rekao je dječak ljutito. «Moja te puška može ubiti!»

Tada mu je stara žena dala nešto za jelo, i on je odletio dalje.

Tako je sada dječak živio. Uredio si je skrovište u napuštenoj kući. Kad je bio gladan, odletio bi nekamo, gdje je bilo ljudi, te ih puškom prisilio da mu dadu hrane.

Letio bi iznad napuštenih bojnih polja i sakupljao dijelove oružja i vozila koji su tamo ostali nakon bitke. Sve ih je odnosio u svoje skrovište.

«Izradit ću si divovskog oklopnog robota!» rekao je sam sebi. «Bit će velik stotinu metara, težit će stotinu tisuća tona, a sasvim gore, u njegovoj glavi imat ću svoju kabinu za upravljanje. Tada ću biti snažan i nitko mi neće moći nauditi!»

Jednog je dana jedna djevojka prolazila pokraj njegovog skrovišta. Dječak je izišao sa svojom puškom i rekao: «Moraš otići odavde! Moja te puška može ubiti!»

«Pa ne želim ništa od tebe», rekla je djevojka. «Samo sam došla pogledati rastu li ovdje ponovno gljive.»

«Moraš otići!» rekao je dječak. «Ne želim nikoga uza se!»

«Zar si sasvim sam?» upitala je djevojka. 

«Ne», rekao je dječak, «imam pušku i avion, oni su moja obitelj. A jednoga ću dana imati i divovskog oklpnog robota!»

«Nemaš li nikog živog?» pitala je djevojka.

«Mogao sam imati psa. Ali da ga je netko ubio, bio bih morao umrijeti od plakanja.»

«Ni ja nemam nikoga» rekla je djevojka. «Mogli bismo ostati zajedno.»

«Ne želim imati nikoga, koga može ubiti puška!»

«Tada moraš pronaći nekoga, koga puška ne može ubiti!» rekla je djevojka i otišla.

Dječak je izradio divovskog oklopnog robota i sjeo u njega. Sjeo je sasvim gore u glavu robota, gdje si je izradio kabinu za upravljanje.

Tada je krenuo i vozio se u robotu kroz zemlju. Ljudi su vrištali kad bi ga vidjeli kako stiže i željeli su pobjeći od njega. Ali nisu mogli uteći divovskom oklopnom robotu. Dječak je u gore svojoj kabini za upravljanje imao mikrofon, i sve što je rekao u njega izlazilo bi gromoglasno iz usta divovskog oklopnog robota. «Ima li ovdje nekoga, koga puška ne može ubiti?» grmio je robot. Ali gdje god se pojavio, ljudi su bježali od njega, i nigdje nije pronašao nikoga, koga puška ne može ubiti.

No jednoga je dana iz svoje kabine, tamo visoko gore, vidio da netko nije pobjegao pred njegovim divovskim oklopnim robotom, već je ostao na mjestu i nešto mu dovikivao. No dječak je bio tako visoko da to nije mogao čuti.

«Možda je to netko koga puška ne može ubiti?» pomislio je dječak i spustio se na tlo. No to je bila starica, koja mu je bila pripremila jelo. «Želiš li mi nešto reći?» upitao je dječak.

«Da», rekla je starica. «Čula sam za nekoga koga puška ne može ubiti. Pomislila sam da ti to moram reći.»

«A tko je to?» pitao je dječak.

«To je jedan stari čovjek koji živi gore na Mjesecu.»

«Tada ga moram potražiti», rekao je dječak, «jer ne želim imati nikoga koga puška može ubiti.» Podigao je jednu polugu, njegov se divovski oklopni robot pretvorio u divovsku oklopnu raketu, te je poletio na Mjesec.

Gore na Mjesecu dječak je morao dugo tražiti. No naposlijetku je pronašao starca. Starac je sjedio za dalekozorom i gledao dolje plavu planetu.

«Jesi li ti onaj kojeg puška ne može ubiti?» upitao je dječak starca.

«Mislim da jesam», odgovorio je starac.

«A što to vidiš u toj svojoj cijevi?»

«Proučavam ljude na onoj planeti dolje.»

«Smijem li ostati kod tebe?» pitao je dječak.

«Možda», rekao je starac. «A zašto želiš ostati baš kod mene?»

«Jer ne želim ostati ni kod koga koga puška može ubiti. Kad su mi roditelji umrli, isplakao sam sve suze koje sam imao. Mogao sam imati psa, ali da ga je netko ubio, bio bih morao umrijeti od plakanja. Mogao sam ostati i kod jedne starice ili kod jedne djevojčice. Ali one nisu imale oklop protiv municije, i da ih je netko ubio, bio bih morao umrijeti od plakanja.»

«U redu je», rekao je starac, «možeš ostati kod mene. Mene nitko ne može ubiti jer ovdje nema oružja.»

«Je li samo u tome stvar?» upitao je dječak.

«Da, samo u tome», rekao je starac.

«Ali ja sam ponio svoju pušku.»

«Šteta», rekao je starac, «onda ne možeš ostati kod mene. Tvoja bi me puška mogla ubiti.»

«Onda opet moram poći», rekao je dječak.

«Da», rekao je starac.

«Šteta», rekao je dječak.

«Je li ti žao?», upitao je starac.

«Da» rekao je dječak, «rado bih bio ostao ovdje.»

«Možda bi mogao baciti svoju pušku?» predložio je starac.

«Možda», odgovorio je dječak.

«I onda bi ipak mogao ostati kod mene», rekao je starac.

«Možda», rekao je dječak. «A što bih onda radio?»

«Mogao bi gledati kroz ovaj dalekozor. Onda bi možda mogao shvatiti zašto ljudi tamo dolje ratuju.»

«A zašto ratuju?»

«No, pa ni ja to ne znam. Vjerojatno ne znaju dovoljno jedni o drugima. Ima ih tako mnogo, životi su im tako komplicirani, da ne znaju kakve posljedice imaju njihova djela. Ne znaju odakle dolazi meso koje jedu, ne znaju kamo ide kruh koji peku. Ne znaju proizvodi li se od željeza koje vade iz zemlje bageri ili topovi. Ne znaju je li meso koje jedu oduzeto nekome drugome. Kada bi se mogli pogledati ovako iz visine, možda bi mnoge stvari mogli bolje razumjeti.»

«Onda bi im se to moralo pokazati?» rekao je dječak.

«Možda», rekao je starac, «ali ja sam prestar i preumoran za tako što.»

Tek je tada dječak ispustio svoju pušku, i ona je padala kroz svemir, dok nije pala na planetu i tamo se razbila.

A dječak je još dugo, dugo vremena ostao kod starca na Mjesecu i gledao kroz dalekozor i proučavao ljude tamo dolje. I jednoga je dana možda odletio dolje i objasnio im u čemu su pogriješili. 

Author's comments