Bio jednom jedan čovjek koji je bio sanjar. On je, na primjer mislio: Mora biti moguće, vidjeti deset tisuća kilometara u daljinu. Ili ovako: Mora biti moguće, vilicom jesti juhu. Mislio je: Mora biti moguće, stajati na vlastitoj glavi, i mislio je: Mora biti moguće živjeti bez straha.
Ljudi su mu govorili: «To sve nije moguće, ti si sanjar!» I govorili su mu: «Moraš otvoriti oči i prihvatiti stvarnost!» I govorili su mu: «Postoje zakoni prirode, a oni se ne mogu promijeniti!»
Ali čovjek je rekao: «Ne znam... Pa mora biti moguće disati pod vodom. I mora biti moguće, nahraniti sve ljude. Mora biti moguće, da svi nauče ono što žele znati. Mora biti moguće pogledati u vlastiti želudac.»
A ljudi su govorili: «Ma dođi k sebi, čovječe, toga neće nikada biti. Ne možeš jednostavno reći: Ja to želim i zato se to mora i dogoditi. Svijet jest kakav jest i gotovo!»
Kad je izmišljena televizija i röntgensko zračenje, čovjek je mogao vidjeti deset tisuća kilometara u daljinu, a i u vlastiti želudac. Ali nitko mu nije rekao: «No dobro, nisi baš potpuno bio u krivu.» Ni kad su izmišljene boce za ronjenje, tako da je čovjek mogao bez problema disati i pod vodom. Ali čovjek je mislio: No dobro. Onda će možda jednoga dana biti moguće živjeti bez ratova.
Daleko gore iza zvijezda sve je drugačije nego ovdje. A tamo još dalje sve je još drugačije nego tamo gdje je sve drugačije nego ovdje.
Ali kad bi se odletjelo sasvim daleko, sasvim daleko u daljinu, tamo, gdje je sve drugačije nego svugdje, tamo bi onda opet možda bilo potpuno isto kao i ovdje.
Na tom se dalekom mjestu možda nalazi planeta, velika kao naša Zemlja, i na toj planeti možda žive ljudi, koji izgledaju gotovo isto kao i mi, samo što su oni plavi i mogu preklopiti svoje uši, kada ne žele ništa čuti.
I na toj je dalekoj planeti jednom možda izbio veliki rat, i mnogi su plavi ljudi umrli. Ostalo je mnogo siročadi, a na ruševinama jedne kuće, koju su uništile bombe, sjedio je plavi dječak i plakao za svojim ocem i za svojom majkom. Dugo je tako sjedio i plakao, no onda je prestao, jer je isplakao sve suze koje je imao. Podignuo je ovratnik, stavio ruke u džepove i otišao. Kad bi vidio kamen, udario bi ga nogom, a kad bi vidio cvijet, pregazio bi ga.
U susret mu je došao jedan mali pas, pogledao ga i mahnuo repom. Tada se okrenuo i stao hodati uz dječaka, kao da je odlučio pratiti ga.
«Odlazi!» rekao je dječak psu. «Moraš otići. Ako ostaneš kod mene, morat ću te zavoljeti, a ja ne želim nikada više u svom životu nikoga voljeti.»
Pas ga je pogledao i veselo mahnuo repom. Tada je dječak pronašao pušku, koja je ležala pored mrtvog vojnika. Podigao je pušku i pokazao je psu. «Ova te puška može ubiti!» rekao je ljutito. Tada je pas pobjegao.
«Tebe ću povesti sa sobom!» rekao je dječak pušci. «Ti ćeš mi biti dobar prijatelj.» I zapucao je na mrtvo stablo.
Tada je na polju pronašao napušten avion. Sjeo je u avion i pokušao ga upaliti. Avion je radio.
«Sada imam pušku i avion», reako je dječak. «Oni će biti moja obitelj. Mogao sam imati i psa, ali njega će možda ubiti, pa bih ja onda morao umrijeti od plakanja.»
Letio je avionom, dok nije ugledao kuću iz koje je izlazio dim. «Tamo netko živi», rekao je dječak. Letio je oko kuće i pogledao kroz prozor. Tamo je bila samo jedna stara žena, koja je nešto kuhala.
Dječak je parkirao avion ispred kuće, uzeo pušku i ušao. «Imam pušku!» rekao je dječak staroj ženi. «Moraš mi dati nešto za jelo!»
«Ionako bih ti dala nešto», rekla je stara žena, «svoju pušku možeš mirno odložiti.»
«Ne moraš biti ljubazna prema meni!» rekao je dječak ljutito. «Moja te puška može ubiti!»
Tada mu je stara žena dala nešto za jelo, i on je odletio dalje.
Tako je sada dječak živio. Uredio si je skrovište u napuštenoj kući. Kad je bio gladan, odletio bi nekamo, gdje je bilo ljudi, te ih puškom prisilio da mu dadu hrane.
Letio bi iznad napuštenih bojnih polja i sakupljao dijelove oružja i vozila koji su tamo ostali nakon bitke. Sve ih je odnosio u svoje skrovište.
«Izradit ću si divovskog oklopnog robota!» rekao je sam sebi. «Bit će velik stotinu metara, težit će stotinu tisuća tona, a sasvim gore, u njegovoj glavi imat ću svoju kabinu za upravljanje. Tada ću biti snažan i nitko mi neće moći nauditi!»
Jednog je dana jedna djevojka prolazila pokraj njegovog skrovišta. Dječak je izišao sa svojom puškom i rekao: «Moraš otići odavde! Moja te puška može ubiti!»
«Pa ne želim ništa od tebe», rekla je djevojka. «Samo sam došla pogledati rastu li ovdje ponovno gljive.»
«Moraš otići!» rekao je dječak. «Ne želim nikoga uza se!»
«Zar si sasvim sam?» upitala je djevojka.
«Ne», rekao je dječak, «imam pušku i avion, oni su moja obitelj. A jednoga ću dana imati i divovskog oklpnog robota!»
«Nemaš li nikog živog?» pitala je djevojka.
«Mogao sam imati psa. Ali da ga je netko ubio, bio bih morao umrijeti od plakanja.»
«Ni ja nemam nikoga» rekla je djevojka. «Mogli bismo ostati zajedno.»
«Ne želim imati nikoga, koga može ubiti puška!»
«Tada moraš pronaći nekoga, koga puška ne može ubiti!» rekla je djevojka i otišla.
Dječak je izradio divovskog oklopnog robota i sjeo u njega. Sjeo je sasvim gore u glavu robota, gdje si je izradio kabinu za upravljanje.
Tada je krenuo i vozio se u robotu kroz zemlju. Ljudi su vrištali kad bi ga vidjeli kako stiže i željeli su pobjeći od njega. Ali nisu mogli uteći divovskom oklopnom robotu. Dječak je u gore svojoj kabini za upravljanje imao mikrofon, i sve što je rekao u njega izlazilo bi gromoglasno iz usta divovskog oklopnog robota. «Ima li ovdje nekoga, koga puška ne može ubiti?» grmio je robot. Ali gdje god se pojavio, ljudi su bježali od njega, i nigdje nije pronašao nikoga, koga puška ne može ubiti.
No jednoga je dana iz svoje kabine, tamo visoko gore, vidio da netko nije pobjegao pred njegovim divovskim oklopnim robotom, već je ostao na mjestu i nešto mu dovikivao. No dječak je bio tako visoko da to nije mogao čuti.
«Možda je to netko koga puška ne može ubiti?» pomislio je dječak i spustio se na tlo. No to je bila starica, koja mu je bila pripremila jelo. «Želiš li mi nešto reći?» upitao je dječak.
«Da», rekla je starica. «Čula sam za nekoga koga puška ne može ubiti. Pomislila sam da ti to moram reći.»
«A tko je to?» pitao je dječak.
«To je jedan stari čovjek koji živi gore na Mjesecu.»
«Tada ga moram potražiti», rekao je dječak, «jer ne želim imati nikoga koga puška može ubiti.» Podigao je jednu polugu, njegov se divovski oklopni robot pretvorio u divovsku oklopnu raketu, te je poletio na Mjesec.
Gore na Mjesecu dječak je morao dugo tražiti. No naposlijetku je pronašao starca. Starac je sjedio za dalekozorom i gledao dolje plavu planetu.
«Jesi li ti onaj kojeg puška ne može ubiti?» upitao je dječak starca.
«Mislim da jesam», odgovorio je starac.
«A što to vidiš u toj svojoj cijevi?»
«Proučavam ljude na onoj planeti dolje.»
«Smijem li ostati kod tebe?» pitao je dječak.
«Možda», rekao je starac. «A zašto želiš ostati baš kod mene?»
«Jer ne želim ostati ni kod koga koga puška može ubiti. Kad su mi roditelji umrli, isplakao sam sve suze koje sam imao. Mogao sam imati psa, ali da ga je netko ubio, bio bih morao umrijeti od plakanja. Mogao sam ostati i kod jedne starice ili kod jedne djevojčice. Ali one nisu imale oklop protiv municije, i da ih je netko ubio, bio bih morao umrijeti od plakanja.»
«U redu je», rekao je starac, «možeš ostati kod mene. Mene nitko ne može ubiti jer ovdje nema oružja.»
«Je li samo u tome stvar?» upitao je dječak.
«Da, samo u tome», rekao je starac.
«Ali ja sam ponio svoju pušku.»
«Šteta», rekao je starac, «onda ne možeš ostati kod mene. Tvoja bi me puška mogla ubiti.»
«Onda opet moram poći», rekao je dječak.
«Da», rekao je starac.
«Šteta», rekao je dječak.
«Je li ti žao?», upitao je starac.
«Da» rekao je dječak, «rado bih bio ostao ovdje.»
«Možda bi mogao baciti svoju pušku?» predložio je starac.
«Možda», odgovorio je dječak.
«I onda bi ipak mogao ostati kod mene», rekao je starac.
«Možda», rekao je dječak. «A što bih onda radio?»
«Mogao bi gledati kroz ovaj dalekozor. Onda bi možda mogao shvatiti zašto ljudi tamo dolje ratuju.»
«A zašto ratuju?»
«No, pa ni ja to ne znam. Vjerojatno ne znaju dovoljno jedni o drugima. Ima ih tako mnogo, životi su im tako komplicirani, da ne znaju kakve posljedice imaju njihova djela. Ne znaju odakle dolazi meso koje jedu, ne znaju kamo ide kruh koji peku. Ne znaju proizvodi li se od željeza koje vade iz zemlje bageri ili topovi. Ne znaju je li meso koje jedu oduzeto nekome drugome. Kada bi se mogli pogledati ovako iz visine, možda bi mnoge stvari mogli bolje razumjeti.»
«Onda bi im se to moralo pokazati?» rekao je dječak.
«Možda», rekao je starac, «ali ja sam prestar i preumoran za tako što.»
Tek
je tada dječak ispustio svoju pušku, i ona je padala kroz svemir,
dok nije pala na planetu i tamo se razbila.
A dječak je još dugo, dugo vremena ostao kod starca na Mjesecu i gledao kroz dalekozor i proučavao ljude tamo dolje. I jednoga je dana možda odletio dolje i objasnio im u čemu su pogriješili.
Na jednoj sićušnoj planeti, živjeli su neki marljivi ljudi i neki koji su bili malo manje marljivi. Onda je bilo nekoliko posebno marljivih i nakoliko jako lijenih. Ukratko – tamo je bilo kao i svuda u svemiru.
Jedina je razlika bila u tome da su marljivi i lijeni sve što su proizveli – a to su bile uglavnom razne vrste mrkve – bacali na jednu gomilu i to onda zajedno jeli. To nije bilo kao i svugdje drugdje.
No jednoga su dana neki posebno marljivi rekli:
«Sada je dosta. Mi šljakamo i šljakamo, a onda dođu oni, koji se cijeloga dana izležavaju i vrte palčevima i žele jesti naše mrkve.» I više nisu bacali svoje mrkve na zajedničku gomilu, nego bi ih zadržali kod kuće, te jeli i jeli, koliko god su mogli.
Oni sasvim lijeni slegnuli su ramenima i jeli i dalje s velike gomile, i naravno da su jeli više nego što su donosili.
Tada su srednje marljivi i srednje lijeni primijetili da su sada svi dobivali manje mrkve; jer oni najmarljiviji su uvijek donosili mnogo mrkve, mnogo više nego što su sami mogli pojesti.
Tada su rekli srednje marljivi: «Onda ćemo i mi zadržati svoje mrkve», i više ih nisu bacali na veliku gomilu, nego su si pravili, svaki za sebe, male gomilice kod kuće.
I srednje lijeni napravili su isto. «Ne preostaje nam ništa drugo», rekli su lijenima.
I sada je svatko imao vlastitu gomilu mrkve pred svojom kućicom. Kada bi mu se prohtjela neka vrsta mrkve koju nije imao, morao bi potražiti nekoga s kim bi se mogao mijenjati.
Tada se počelo hodati tamo-amo, a ljudi su nakon posla satima zamjenjivali mrkve, dok svi nisu imali sve vrste mrkve koje su im bile potrebne ili za koje su mislili da su im potrebne.
«Pa to su sasvim novi običaji!» govorili su lijeni međusobno. Za njih više nije bilo zajedničke gomile, s koje bi mogli živjeti na tuđi račun. No iz te je situacije svatko izvukao drugu pouku. Neki su rekli: «No dobro, morat ću više raditi.» No to nije bilo tako jednostavno, jer kad bi neka takva bivša ljenčina došla na polje, kako bi sadila mrkve, uglavnom bi se tamo našao netko tko bi rekao: «Hej, pa ovdje ja oduvijek sadim mrkve, to je moje polje!»
Druge su ljenčine pak jednostavno odlazile do kućica bogatijih i iz gomila mrkve uzimali one koje su u tom trenutku poželjeli. «Oduvijek smo uzimali sa zajedničke gomile. A to što sada ima mnogo gomila, to je u stvari mnogo zajedničkih gomila. U svakom slučaju, uzet ćemo odavde», rekoše.
To bogatijima naravno nije bilo pravo, i neki su počeli graditi ograde oko svojih mrkvi. Uskoro su svi morali izraditi ograde oko svojih gomila. Jer što je više ljudi imalo ograde oko mrkve, to su ljenčine, koje su se držale starih običaja, više uzimale od onih koji nisu imali ograde. Za kratko su vrijeme svi koji su imali mrkve imali i ograde. Sada su nakon posla morali ne samo zamjenjivati mrkve nego i uređivati i popravljati ogradu, te paziti da se nitko ne bi preko ograde popeo.
Uskoro su neki počeli gunđati: «Nekad bi se nakon posla svi našli kod velike gomile mrkve, pričali viceve i igrali igre. Sada nakon posla svi čučimo kod kuće, čuvamo mrkve i popravljamo ograde. Ujutro smo mrtvi umorni i ne možemo saditi mrkve kako treba. Bilo kako bilo, sada puno više radimo nego prije, ali nemamo više mrkve.»
I neki su predložili da bi se trebali vratiti na stari običaj sa zajedničkom gomilom mrkve. «Bolje da malo i hranimo nekoliko ljenčina, nego da se stalno mučimo sa zamjenjivanjem i čuvanjem mrkve i popravljanjem ograde!»
Ali najbogatiji rekoše: «Ne, ako se vratimo na stari običaj, to znači da odobravamo da se živi na tuđi račun. Tada nitko neće htjeti raditi, nitko neće saditi mrkvu i svi ćemo umrijeti od gladi!»
«To nikako», rekli su ostali. «Većini je previše dosadno cijeloga se dana izležavati i vrtiti palčeve. Tako jako lijenih ima stvarno malo. U biti je sađenje mrkve zabavno.»
«Ne», rekoše najbogatiji, «sađenje mrkve nije zabavno. Zabavno je samo imati mrkvu.
Vi svoje mrkve možete dijeliti s ljenčinama koliko god želite. No mi nećemo srušiti svoje ograde.»
«Pa», rekli su neki od srednjebogatih, «ako se bogati neće vratiti na staro, bolje bi nam bilo da i mi zadržimo ograde. Mi nemamo tako puno, da bismo mogli dijeliti s ljenčinama.»
A srednje siromašni rekoše: «Da, ako samo mi moramo dijeliti, svi će imati premalo, stoga se ni mi ne možemo vratiti na staro. Mi svoje ograde nažalost moramo zadržati.»
I tako se tog puta ništa nije promijenilo. Iako je većina znala, da sada svi imaju više posla, ali uvijek istu količinu mrkve, jednostavno se nisu uspijevali vratiti na stari običaj.
No dogodile su se druge zanimljive stvari. Neki od onih koji nisu imali velika polja mrkve otišli su bogatijima i rekli:
«Čujte, ako mi svakoga dana dadete nekoliko mrkava, čuvat ću za to vaše gomile.»
A drugi su pak došli na drugu ideju i ponudili: «Uredit ću ogradu onome tko mi dade mrkve!»
A neki treći išli su od kuće do kuće i govorili: «Dajte mi nešto svojih mrkava, idem vam ih zamijeniti ako smijem zadržati svaku petu mrkvu.»
I
tako je to išlo neko vrijeme, a onda su se neki počešali po glavi i
rekli:
»Sada bih u biti trebao imati više vremena, ali sada moram saditi više
mrkve, kako bih mogao platiti uređivača ograde, noćnog čuvara i
zamjenjivača mrkve!»
I opet su neki predložili da se vrate na stari običaj i maknu ograde. Ali za divno čudo sada nisu samo najbogatiji bili protiv već i oni najsiromašniji: «Želite nam uzeti naš posao!» vikali su uređivači ograda.
«Od čega da živimo?» vikali su noćni čuvari.
«Da
umremo od gladi?» vikali su zamjenjivači mrkve.
Eh, i tako je novi običaj ostao.
Zašto
me onaj tamo gleda tako nepovjerljivo?
Boji li me se?
Zašto
me se boji?
Misli li da ću mu nauditi?
Zašto
misli da ću mu nauditi? Pa ja neću nikome ništa!
Ja neću nikome nauditi, osim ako on želi nauditi meni!
Ako onaj tamo misli, da mu ja želim nauditi, to je samo stoga, jer on zna:
Ja ću nauditi onome tko meni naudi.
Dakle: on meni nešto želi učiniti!
Najbolje bi bilo da odem tamo i opalim ga po gubici,
pa da mi on ne može ništa.
Jao!
Njegova je šaka bila brža od moje.
Sad ležim na zemlji.
Ali odmah sam znao,
da mi želi nauditi!
Mi smo miroljubiva zemlja
i nikoga ne napadamo.
Osim ako
netko ne napadne nas.
Tko nas ne
namjerava napasti,
ne mora nas se uopće bojati.
Tko se pokuša
braniti od nas,
time dokazuje
da nas se boji.
Tko nas se boji,
time dokazuje
da nas namjerava
napasti.
Dakle sasvim je jasno,
da moramo napasti svakoga,
tko priprema obranu.
Dva su čovjeka vodila tešku bitku. Jedan je bio velik, drugi je bio debeo; jedan je bio težak, drugi je bio žilav; jedan je bio jak, drugi je bio divlji.
Jaki je divljega lupio po nosu. Tada je osjetio: Pa on ima nos kao i ja.
Divlji je jakome razbio rebra. Tada je osjetio: Pa ova rebra pucaju kao i moja.
Jaki je divljemu izbio jedno oko. Tad je osjetio: To je oko mekano i osjetljivo kao i moje.
Divlji je jakome stao na trbuh. Tada je osjetio: Pa ovaj trbuh popušta kao i moj.
Jaki je
divljemu pritisnuo vrat. Tada je osjetio: Pa ovome treba zrak za disanje
kao i meni.
Divlji
je jakoga udario šakom u prsa. Tad je primjetio: Pa njemu srce tuče kao
i meni. Kad su obojica pala i nisu se više mogla dignuti, pomislili su:
«Onaj tamo je kao i ja.»
No to im više nije mnogo koristilo.
Jedan je čovjek imao roba. On je za njega morao obavljati sve poslove. Rob je prao čovjeka, češljao ga, rezao mu jelo na male komadiće i hranio ga. Rob je za čovjeka pisao pisma, čistio mu cipele, krpao mu čarape, cijepao mu drva i ložio peć. Kad bi čovjek u šetnji vidio maline, rob ih je morao ubrati i stavljati ih čovjeku u usta. Kako rob ne bi pobjegao, čovjek ga je uvijek čvrsto držao na lancu. Dan i noć morao ga je držati i vući za sobom, inače bi rob bio pobjegao. U drugoj je ruci čovjek uvijek držao bič. Jer kad bi rob previše vukao i trzao lancem, čovjek bi ga morao izbičevati. Kad bi ga onda boljele ruke i kad bi bio posve iscrpljen od bičevanja, psovao je i roba i lanac i cijeli svijet.
Ponekad je tajno sanjario o vremenima kad je još bio mlad i nije imao roba. Tad je još slobodno mogao lutati šumom i brati maline bez ovog stalnog trzanja lanca. Sad nije mogao sam ni u WC. Prvo, jer bi rob pobjegao, a drugo, tko bi mu inače obrisao guzu? On nije za to imao slobodnu ruku.
Jednom, kad je tako psovao, reče mu neki čovjek: «Pa dobro, ako je tako grozno, zašto ne oslobodiš roba?»
«Da», rekao je čovjek, «pa da me ubije!» Ali u sebi je čovjek sanjao o slobodi.
A rob, je li i on sanjao o slobodi? Ne, u slobodu on već odavno nije vjerovao. On je sanjao samo o tome, da on sam bude gospodar i da sada on čovjeka vodi na lancu i da ga bičuje i da mu čovjek briše guzu. O tome je rob sanjao!
Ever since I started writing books for children, I have considered it important to deal with the difficult subject of war and peace in a way that children can understand. It seems to me that it is not enough to tell children that war is terrible and that peace is much nicer. Although even that is a step forward, of course, considering there was once a youth literature that glorified the military and combat action. But most children in our latitudes know that war is something terrible and peace is much nicer. But is peace possible? Or is war an unavoidable destiny that keeps befalling humankind? Doesn’t our history class, as well as the evening news, teach us that war has always existed everywhere in the world and is still with us? A culture of peace, understanding of others, peaceful resolution of conflicts – all of that is well and good: but what if the others do not want to go along?
I cannot imagine how we can banish war from the life of humankind, if we do not search for the causes of war. Only when the cause of a disease is discovered, can a focused and effective method be found to fight it.
It is true that I just skipped all my history classes at university, but at home I have continued my studies of history for myself to this day because, as a writer, the question of what determines people’s actions and thoughts is naturally always on my mind. But of course I cannot claim to have found the philosopher’s stone or that in my stories I could absolutely explain the causes of war. And I also cannot present a complete recipe for the avoidance of future wars. But I want the stories to do more than just give people "food for thought." Writers are always trying to give people something to think about, but at some point, someone is going to have to start thinking. The stories I have collected here are intended to suggest a direction in which a person can continue to think; they are intended to convey a feeling for where and how to search for the causes of war.
Maybe the intentions of the book can best be summed up like this: I try to show how our actions can be interconnected in such a way, that the ones who do not try their best to further their own interests must perish. But that on the other hand by each of us trying to further our own interests we may in fact unintentionally increase the loss or make worse the damage for all of us. And that we cannot escape this dilemma unless we communicate with each other and coordinate our actions. This moral is simple enough, but the hard thing is to really see through the complex ways in which the actions of individuals, groups, nations, states on this planet are interconnected.
I am trying to teach children to begin to recognize that sort of social mechanism, and I think that this is a novel approach in children's literature.
The Dreamer took shape during a weeklong workshop, arranged by the cultural initiative "Fireworks" in the Oetz valley, Tyrol. The theme was "Free as the Wind and the Clouds." There the children and I wrote a "Wind and Cloud Book."
I wrote The Blue Boy for the children’s television series "Siebenstein" presented by the German television network, ZDF. I wrote it shortly after the wall came down between East and West Germany in 1989, when the whole world was seized by a short-lived euphoria of peace. When the story appeared in a book, we had already experienced the Gulf War. This story is about the hardening of the soul that can produce fear. The point of the story is not that the boy throws away his gun in the end but rather why he throws it away. "Well, you could just throw away your gun," is not enough. First there has to be hope for change.
The Planet of Carrots shows how a specific social system can develop its own dynamic, so that it becomes very difficult to change anything in the system, and even those who are actually placed at a disadvantage by the system can become its defenders.
Fear is an example of how we often do not use our reasoning power to find out how things really are, but use it only to justify our desires or urges, our fear or our hatred. The human being's ability to deceive itself is one of its most amazing qualities. In class you may want to find more examples with your students.
The same paraonoid logic that is demonstrated in Fear is depicted in Fear Again, this time on the level of the state.
The Slave is about how it can happen that people create systems of which they themselves become prisoners. You might want to ask you students why the slave only can think in terms of master and slave.
Select afterword failed: Table 'at27023_peaceculture.Texts' doesn't exist